Iluzija je sve, sve što je skriveno, ali ispunjava moje oči. Jesam li budan ili se varam? Zavaravam se u snu, moj um me zbunjuje, ispunjava me sjećanjima, mislima i emocijama u snu…

Ne želim ništa raditi i gledam ravno naprijed da ništa ne vidim. Glasovi se razliježu i osjećam se sama, ne želim više nikoga oko sebe. I gledam, a ne vidim, slušam, a ne čujem. Što tražim? Možda svjetovi...

Vidio sam kako se Svijest rađa u njima i oni su rođeni! O čovječe da si želio da se rodiš u nečemu za čim si čeznuo duboko u srcu! Daleka uspomena koja je povlačila postojanje za postojanjem i tebe na kraju...

O besmrtna umjetnost na nebu! Imaj razumijevanja za sve nas Ti koji smo postali Beskrajna Esencija i znamo. Vi koji svoju i našu priču niste zaboravili. Tu smo mi koji smo već kosturi u grobovima...

Volio sam te i poštovao u svim vremenima, vjerovao sam u tvoje spise i činio molitve od njih. Pjevao sam ih zajedno s drugima i svaki put, u nevolji si mi dolazio. Ti si to šaputao i naučio me...

Sunce je visoko na nebu i htio bih biti tvoje svjetlo koje obasjava sve. Htjela bih biti toplina koja grije ono što dotakne ali ja sam samo tijelo... Koliko puta sam se osjećala malenom i bespomoćnom? Zašto se osjećam…

Samo sjećanje u mislima i gledam svoj život i sve nema smisla gubim se u mislima, volio bih da sam drugačiji pjevajući samo ljubav. Ali sve oko mene izgubljeno je i pati u bolu očaja...

Nešto iznutra što me muči, bijes želi izaći, preplaviti sve. Što me uzima, svlači i oblači. Što mi se događa? Zašto sam ovdje? Želio bih to viknuti svijetu bijes u meni,...

Istina je prisutna, greška me brutalno ulaže i preda mnom je. Gledam to i već mi je muka, ne mogu to prihvatiti, slaba sam od toga. Ne mogu si oprostiti, obuzima me bol i bijes izlazi iz mene. Ali...

I san me prati i iz noći u noć ulazim u tolike dimenzije misleći da je to san, pa se ispuštam u nesvijest koja me napada i onda se probudim pa opet zaspim. Iz noći u noć, letim, a zatim hodam po zraku i po zemlji. To sam još uvijek ja, ali se zbunim...