Dimenzionalna vrata koja se otvaraju pred Ugom - prvim likom romana u posljednjoj dionici njegova zemaljskog putovanja - tjeraju ga da iskusi susret dviju duša koje ga zajedno čine kao pojedinca: životinjske duše povezane s tijelom i duša svijesti, nevezana od materije i od samog tijela. Njih dvoje počinju razgovarati i kreću na inicijacijsko putovanje u tijelu u kojem duša savjesti igra ulogu vodiča, a protagonist postaje svjestan mnogih aspekata o kojima je tijekom života malo razmišljao ili ih je potpuno zanemario. Vraćajući se natrag na svoje zemaljsko postojanje postaje polazište za shvaćanje onoga što se događa sa smrću i što postoji poslije.

Tijekom pripovijedanja stoga svjedočimo inicijaciji u misterije duše, zagrobnog života, superiorne savjesti i neljudskih dimenzija, čije se značenje za protagonista može sažeti na sljedeći način: njegova mu je savjest dala svijest potrebnu za čitanje značenja onoga što je promatrao, i shvatio je da je uhvaćen u magiju koja se nesvjesno vrši na svima nama od kad smo bili djeca i koja nas tjera da živimo unutar malih i beznačajnih ljudskih života. Osim ako se, razumije se čitajući, ne preuzme odgovornost za svoju višestruku duhovnu i materijalnu, ljudsku i neljudsku prirodu. U tome pomažu susreti, vizije, ekstrasenzorna, paranormalna ili mistična iskustva putovanja koja se ne odvijaju samo na konkretnoj i materijalnoj razini.

„Nemogući“ dijalozi, vizije, ukazanja, snoviti trenuci pridonose izgradnji vizionarskog i ambicioznog djela, koje proizlazi iz iskustva bliske smrti koje je autorica proživjela u prvom licu, ali u kojem se, asonacijom, poziva na filozofske modele. , književni, vjerski i duhovni u rasponu od Božanstvene komedije do Apokalipse po Ivanu, prolazeći kroz vizionarski stil Coleridgea u djelima kao što su Rime of Ancient Mariner ili Kubla Khan.

Roman prepun iznenadnih dijaloga, poetskih digresija, opisa, ispričanih trenutaka i prostora za razmišljanje, čiji je rezultat tok svijesti namjerno bez obala koji ostavlja bez daha od iznenađenja. Tekst za inicijate, možda, ili jednostavnije za one koje zanima misao, životna filozofija, poruka nade, snage i duhovnosti.

Svojim prethodnim knjigama Fiorella Rustici uvela nas je u primijenjenu filozofiju (Rak bića - 1989.) i čistu filozofiju (Karma kao duhovni poraz - 1991.), a ovim posljednjim tekstom pojašnjava mentalnu mehaniku energije pod filozofsko-znanstvenim profilom.
Energija je predmet teksta. Njegovo podrijetlo i njegov razvoj od najeteričnijih i najneopipljivijih manifestacija do onih najočitijih i materijalnih. Energija kao primarni uzrok ali prije svega kao granica kada se ne poznaje njezina mentalna mehanika. I upravo je to autorova zasluga: pružanje objašnjenja "zašto" energija je oduvijek bila neprikosnoveni "Gospodar" života i smrti prisiljavajući svu Svijest zarobljenu u njoj da podlegne, postojanje za postojanjem, neumoljivo.

Kako se naša duhovna svijest transformirala u materiju, genetska loza i mentalna svijest, prošla mrtva i paralelna tijela, kako i zašto funkcionira ciklus reinkarnacije, kako se rađaju umjetne DNK i RNK našeg tijela, kako mozak i koja je njegova zadaća, što znači li za duhovnu savjest zanijekati samu sebe i tako doći do vlastitog samoubojstva, DNA/RNA u odnosu na genetiku u odnosu na inteligenciju osobe.

Ovo je samo nekoliko savjeta koje nam ove stranice objašnjavaju. Zgusnuto znanje, stihovi puni razumijevanja koji čak i najskeptičnijeg čitatelja prisiljavaju na razumijevanje. Traktat koji sintetski razotkriva duboke i nikad poznate koncepte, koji bi mogao biti pravo polazište za sve one istraživače koji konačno žele pronaći prava rješenja za zla naših dana.

Ova knjiga objašnjava kako su uspjeli obučiti toliko novih umjetnika tijekom renesanse. Zahvaljujući evolucijskom putu izvučenom iz drevne materije: alkemije, iste one koja je nadahnula Dantea Alighierija da zamisli Božanstvenu komediju i Giovannija Boccaccia i Francesca Petrarcu da daju život našem humanizmu, stvorili su školu otvorenu za svakoga tko je želio postati umjetnik. Taj evolucijski put opisan je na ovim stranicama, zajedno s onom neophodnom pripremnom teorijom da bismo ga mogli u potpunosti razumjeti. Autor također objašnjava kako je bilo moguće povratiti te podatke.

Renesansa je bila razdoblje u kojem je bilo moguće proučavati znanstvene predmete samo na tajan način, jer je sveta inkvizicija spaljivala svakoga tko nije slijedio njezine smjernice. Alkemija je doista bila tajna, Leonardo Da Vinci je i sam bio majstor alkemičar, ali naša povijest o tome ne izvještava jer je sve zataškala sveta inkvizicija. Kako bi komunicirali i stoga se družili, veliki majstori alkemičari razradili su simboličke sustave i šifrirane jezike kako bi predstavili tajnu stvarnost čiji su i sami bili dio. Stoga je tijekom renesanse, često iz ritualnih razloga ili u kulturne svrhe, koristili su simbolička značenja, značenja koja su nama danas teško razumljiva i stoga definirana kao ezoterična. Sama alkemija je napisana simboličkim jezikom koji je ostavljao slobodno tumačenje onima koji su je htjeli razumjeti. Samo je nekoliko Učitelja usmeno prenijelo ova drevna učenja i znalo njihove prave tajne. Iste te tajne korištene su za planiranje i stvaranje Alkemijskog evolucijskog puta koji je služio za obuku mnogih novih umjetnika. Kroz alkemijsko i umjetničko znanje zakopali su u dubine ljudske psihe razvijajući bolje artikulirane mreže sinapsi kako bi rekonstruirali psihički i duhovno razvijenije ljudsko biće. Neki ljudi spontano postaju umjetnici, ali kroz Alkemijski evolucijski put gotovo svi pitomci uspjeli su dosegnuti visoku psihičku razinu koja im je omogućila da kroz umjetnost transcendiraju stvarnost u kojoj su živjeli kako bi se uzdigli na više razine svijesti.

Alkemijski evolucijski put stoga nije bio samo alat za osposobljavanje novih umjetnika, već i znanje za poboljšanje ljudskih bića.